Omiš, mali grad na ušću Cetine
Nalazite li se u Splitu, šteta je ne posjetiti razne gradove i otoke koji se nalaze nadomak samog Splita. Prošlog vikenda odlučili smo posjetiti Omiš, mali grad na ušću Cetine.
Odlučite li se za Omiš, on je od Splita udaljen svega 21 km i dobro povezan međugradskim, pa čak i gradskim prijevozom, ovisno za koji prijevoz se odlučite putovanje neće trajati duže od jednog sata osim ako se odlučite za zdraviju varijantu, bicikl. Ako želite izbjeći gužvu i turiste najbolje je Omiš posjetiti u proljeće ili jesen i uživati u ljepotama ovog gradića.
Za ovaj grad,Omiš, odlučili smo se upravo zbog blizine Splitu i zbog njegove bogate povijesti. Povijest naselja na ovom području seže čak u 7. stoljeće te je povijesno središte ondašnjeg Omiša bilo na istočnoj obali Cetine. Naziv rijeke, Cetina, potječe od frigijske riječi Zetna, što znači vrata jer je baš ušće Cetine sličilo na monumentalna vrata.
Nama najzanimljivije razdoblje jest razdoblje srednjeg vijeka,točnije 12. i 13.stoljeća, kada su gradom Omišom vladali knezovi Kačići koji su vladali omiškim gusarima. Svi smo vjerojatno nekad čuli za omiške gusare, i znamo da su oni vodili mnoge bitke na moru koje su bile uvjetovane zbog njihovih brodova “omiških strijela”. Najviše su napadali mletačke,dubrovačke, kotorske trgovačke brodove, ali i križare koji su putovali prema Palestini. Najvažniji ostaci iz tog razdoblja su dvije utvrde, Mirabella(Peovica) i Starigrad(Fortica).
Glavni cilj našeg posjeta Omišu bio je popeti se na manju tvrđavu, Mirabellu, koja se nalazi iznad starog grada i s nje se može vidjeti cijeli Omiš, ali je bila zatvorena, ne znamo je li to uobičajno za ovo zimsko doba ili je razlog što je bila subota. Nakon zatvorenih vrata tvrđave Mirabelle odlučili smo da ćemo se popeti na drugu tvrđavu, onu veću, samim time i višu, Forticu. E sad, ako nikad niste bili tamo sigurno nećete znati kamo treba krenuti, a sve što vidite je velika utvrda na vrhu brda(koje je stvarno visoko). Ako se želite popeti na Forticu važno je da imate samo dobru volju, i vodu, i da baš ne idete u japankama, sandalama ili drugoj ljetnoj obući i po mogućnosti da se obučete slojevito.
Dakle, u gradu ima putokaza koji vode sve do gore i nije problem naći put, ako imate problem lako pitate nekoga tko tamo živi i rado će vam pokazati put. Ako ste autom, dio puta ćete preskočiti, tj. skratit ćete si put, ali nemojte se nadati, pravi uspon tek slijedi. Ako ste išli pješice doći ćete do kuća i ceste i vidjet ćete da dalje nema ni ceste, ni kuća ni bilo kakvih nastambi do vrha. Važno je samo dobro pratiti putokaze i nema problema u pronalaženju puta, pa čak i na samom putu ima putokaza o kamenju koji će vas odvesti na sam vrh.
Pošto sam ja iz nizinskog dijela Hrvatske, gdje je najviša točka 344,4 m (nikad ne zalazim u taj kraj), i najviše gdje sam se pješke popela su Marjan,hvarska tvrđava Španjola i Schlossberg u Grazu, znate da imam problem s penjanjem i visinom.
Prvo, kad pogledate uvis mislite da nikad nećete stići na vrh jer je jako jako jako visoko(barem meni) i bila sam spremna odustati svakih 5min, samo da više ne moram hodati. Uglavnom, staza kao staza da imate sve počišćeno,popločeno, da se uhvatite za ogradu, ne postoji i nemojte očekivati ništa takvoga jer je ovo divljina i problem je uopće da se nešto radi na toj visini ili nosi neki materijal. Staza je lijepo označena s obzirom na druge takve staze gdje hodate po kamenju, ova staza ima putokaze koji jesu napisani rukom na kamenju, ali barem ih ima i to je stvarno od velike pomoći.
Dakle, kad se penjete gore jako je važno biti koncentriran na to gdje ćete stati i kako ćete stati, možda mislite kako cjepidlačim, ali stvarno se može desiti da krivo stanete i ne daj bože vam se nešto desi, da padnete ili nešto slično. Penjavši se gore, važno je imati tekućinu kako ne bi dehidrirali, još ako idete ljeti, pa nema gore. Do gore nam nije trebalo puno vremena, nismo mjerili, ali rekla bih najviše 1h i najvažnije kad smo se penjali vrijeme je bilo prelijepo, čak sam se trebala i svući koliko mi je bilo vruće.
Stigavši na vrh, iznenadio nas je jak vjetar i u sekundi sam se opet morala obući jer je bilo jednostavno nepodnošljivo. Nije da nikad nisam bila na buri, ali na primjer nikad nisam izašla iz auta na Maslenici da osjetim kako je to kad bura baš udara i da me odnese, e takva je bila ova bura,ali ni to nije moglo pokvariti doživljaj koji smo tamo osjetili. Dakle, kad smo stigli odmah smo krenuli u utvrdu kako bismo je istražili i odlučili smo se popeti na najvišu kulu s koje se pruža najljepši pogled na cijeli Brački kanal i Omiš, još da je vidljivost bila bolja i vjetar ne tako jak, bilo bi savršeno.
Nakon sata pješačenja, toliko žaljenja, i skorog odustajanja, vrijedilo se popeti na tvrđavu Forticu i sama doživjeti i vidjeti prekrasan pogled koji se pruža s vrha.
Odgovori